Promatrajući njegovo ponašanje, Egipćani su zamijetili da je skarabej marljivi radnik koji obrađuje bezobličnu, mekanu masu izmeta, postojano je i uporno kotrljajući ispred sebe dok je ne pretvori u savršenu kuglu, lopticu u koju potom odlaže svoja jaja.
Ovaj fascinantni kukac napravivši kuglicu, valja je od istoka prema zapadu, a potom nakon što iskopa malu jamu, sprema je na 28 dana. Čitavo to vrijeme ličinke se hrane gnojivom od kojeg je kuglica napravljena. Dvadesetdeveti dan kukac otkopava kuglicu, baca je u vodu, a iz nje izranjaju mali skarabeji.
Ova osobitost skarabeja, kao i činjenica da leti u najtoplije vrijema dana, navela je Egipćane da ga poistovjete sa Suncem. Smatralo se da mali kukac ponavlja putovanje Sunca koje uskrsava iz svijeta sjena. Skarabej se rađa i uskrsava iz izmeta, svojeg vlastitog svijeta sjena i pustoši. Skarabejevu kuglicu, koja u sebi sadrži sjeme novog života, poistovjećivali su sa Suncem, vatrenom kuglom koja u sebi nosi zametak svega živoga. Slično Suncu koje putuje po nebu zračeći svjetlost i toplinu, stvarajući uvjete za obnavljanje života u svemu postojećem, kuglicu s jajima skarabej kotrlja s istoka na zapad sve dok zameci ne sazriju i ne dođu na svijet.
LEGENDA O SKARABEJU
Prema legendi, skarabej je izašao iz nosnica Ozirisove glave, sahranjene u Abidosu, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu. Lik malenog kukca koji uporno i postojano kotrlja svoju kuglicu od izmeta kako u njoj ne bi bilo uništeno sjeme novog života, postao je simbol impulsa obnove koji se rađa unutar inertne, ali žive materije, spremne započeti novi ciklus postojanja.
Kao veliki simbol i moćni talisman, Kepher-skarabej pratio je Egipćanina ne samo kroz sva razdoblja njegovog života, nego također i nakon smrti. Egipćani su smatrali da čak i raspadajuće tijelo umrloga sadrži u sebi klicu novog života – besmrtnu svetu dušu koja se poslije smrti tijela oslobađa te uskrsava u drugom svijetu nastavljajući svoje putovanje po nebeskim stazama.
Skarabej je uvijek bio simbol impulsa koji duša dobiva za nebeski let, za rođenje u duhovnom svijetu, nakon što počinje umirati i raspadati se sve materijalno. On je personificirao skrivenu snagu Srca koju je čovjek morao probuditi u sebi kako bi se rodio, umro i uskrsnuo, nadvladao svaku inerciju i svaku “baruštinu”, odolio svakom iskušenju koje ga čeka u životu i poslije smrti.
SKARABEJ SRCA
Nije slučajno da su u Egiptu pri procesu mumifikacije na mjesto pravog srca stavljali srce od keramike, kamena ili drugog svetog materijala s amuletom skarabeja na gornjoj strani, ili figuricu skarabeja kako bi se u tijelu umrloga nalazio središnji simbol vječnog postojanja, besmrtnosti i uskrsnuća.
U mnogim egipatskim tekstovima Skarabej Srca opisivao se nježno i lijepo: “Bog koji obitava u mom srcu, moj Stvoritelj, moj Gospodar, koji čuva svjetlo u meni…” Za Egipćanina čovjekovo je srce bilo središte njegove svijesti, dubokih znanja, mudrosti i sjećanja na vječnost. Ono je bilo posebna skrivena bit koja boravi u tijelu i koja upravlja čitavim čovjekovim postojanjem, a nakon smrti odlazi u drugi svijet zajedno s dušom… Nisu u Egiptu bez razloga govorili da je čovjekovo srce njegov vlastiti Bog.
Srce je imalo važnu ulogu u poznatoj sceni psihostazije - vaganja duše nakon smrti.
Pred sudom Ozirisa na jednu stranu vage smješteno je srce umrloga koje odražava sve dobro, plemenito, no također i sve loše i destruktivno što je čovjek učinio na zemlji. Na drugoj strani vage ležalo je pero Maat, velike boginje univerzalne pravde i mudrosti. Da bi duša umrloga mogla nastaviti putovanje u Vječnost, njegovo je srce moralo biti lakše od pera Maat. A ono može biti lakše jedino ako je čisto i ispunjeno svjetlom koje je plod dobrih djela na zemlji, ako je oslobođeno teškog tereta poroka i sramote…
Tako se nakon smrti skarabej pretvara u svjedoka duši umrloga, svjedoka svih njegovih djela na suđenju njegovoj vlastitoj savjesti od kojeg ovisi njegovo spasenje ili osuda.
Skarabej je u drevnom Egiptu imao još jedno značenje. Ovaj maleni kukac postao je simbol učenika i njegovog puta prema mudrosti. Kao što skarabej uporno i postojano pretvara bezobličnu, blatnjavu masu izmeta u kuglicu kako bi u nju položio sjeme života, učenik koji ide putem mudrosti mora transformirati bezobličnu i blatnjavu masu svojih nedostataka i ograničenja u idealnu, savršenu, plamenu i čistu kuglu koja odražava svjetlost Duha.
SIMBOL ŽIVOTA
Iz najmuljevitijeg blata moguće je se osloboditi, i iz najdublje tame moguće je uskrsnuti i ponovno se roditi pod uvjetom da se probudi skrivena snaga i mudrost srca koja duši daje mogućnost da se usmjeri prema novim prostranstvima, u novi život i novo postojanje.
Skarabej, posjedujući krila i držeći među nožicama plamenu kuglu, postaje simbol novog, mladog, uzlazećeg Sunca proljeća koje pobjeđuje mrak i uskrsava kako bi donio novi impuls života i obnavljanja. Njegova dva krila simboliziraju dva oka – noćno koje vidi u tami i povezano je s Mjesecom, i dnevno koje daje život svim bićima i povezano je sa Suncem. Na njegovim je leđima poznati simbol tau u čijem se centru nalazi točka gdje se susreću Nebo i Zemlja. Ispunjavajući svoju misiju na zemlji, Skarabej-Sunce širi krila i odlijeće u beskonačne daljine vraćajući se na nebo, izvorima koji su ga rodili.
Na ovaj je način u Egiptu skarabej postao simbol, blizak i drag duši svakog učenika, onaj koji ga prati na putu i pomaže mu da odoli najtežim iskušenjima. On je podsjećao čovjeka da u njemu postoji skriveno Srce, da njegova duša može oživjeti, uskrsnuti, postati slična izlazećem Suncu koje pobjeđuje mrak i donosi život, toplinu, svjetlost. On je podsjećao na nebo, na besmrtnost, vječnost, ljepotu, snagu leta, na beskrajne daljine koje privlače dušu… On je budio duboka sjećanja i bio simbol proljeća, vječne mladosti duše koja živi izvan granica prostora i vremena, života i smrti.
Više o skarabeju pročitajte na www.nova-akropola.hr
